Bizantski general

„Ako slanje poruke učiniš skupim, možeš eliminirati šum.“ - Satoshi Nakamoto

Prije Bitcoina, ako si želio poslati digitalni novac, trebao si banku. Razlog je jednostavan i fundamentalan: digitalne datoteke lako se kopiraju. Ako ti pošaljem fotografiju e-poštom, ja i dalje imam originalnu fotografiju na svom računalu. Čin slanja stvara duplikat. Kad bi digitalni novac funkcionirao na isti način, tj. kad bih ti mogao poslati digitalni dolar zadržavajući kopiju tog istog dolara, cijeli sustav bio bi bezvrijedan. To je Problem dvostruke potrošnje, i desetljećima se smatrao nerješivim bez pouzdanog posrednika. Tradicionalno rješenje bilo je imenovati središnjeg suca – banku, procesor plaćanja, klirinšku kuću – da održava konačnu knjigu i spriječi da itko dvaput potroši istu jedinicu vrijednosti. Vjerovali smo tim posrednicima da će biti pošteni, kompetentni i da će služiti našim interesima. Ali ovaj pristup ponovno je uveo točno onu ranjivost o kojoj smo raspravljali u Prvom dijelu: stavio je kontrolu nad knjigom u ruke središnje vlasti. I kao što povijest bez iznimke pokazuje, svaka središnja vlast s moći uređivanja knjige na kraju će zloupotrijebiti tu moć. Sveti gral digitalnog novca bio je riješiti Problem dvostruke potrošnje bez središnjeg suca. Stvoriti sustav gdje se stranci mogu složiti oko istine knjige bez povjerenja u bilo koju pojedinu stranu da je održava. Desetljećima su se najbolji umovi u računalnoj znanosti i kriptografiji borili s ovim izazovom. Mnogi su vjerovali da je to matematički nemoguće.

U računalnoj znanosti, izazov postizanja dogovora među distribuiranim stranama u prisutnosti nepouzdanih ili zlonamjernih aktera formaliziran je kao Problem bizantskih generala. Metafora je živopisna: zamisli utvrđeni grad okružen s deset vojski, svaka pod zapovjedništvom generala. Da bi zauzele grad, vojske moraju napasti u točno isto vrijeme. Ako napadnu u različito vrijeme, bit će poklane. Generali mogu komunicirati samo slanjem glasnika preko bojišta. Problem je povjerenje. Glasnici mogu biti presretnuti. Poruke mogu biti krivotvorene. A neki od samih generala mogu biti izdajice, namjerno šaljući lažne naredbe kako bi sabotirali napad. Kako postići konsenzus – potpuni, pouzdani dogovor – u sustavu gdje ne možeš znati tko je pouzdan? Desetljećima je matematički konsenzus bio: ne možeš. Ne sa sigurnošću. Ne bez pouzdanog središnjeg koordinatora.

U listopadu 2008., u jeku najgore financijske krize od Velike depresije, anonimna osoba ili grupa koja je djelovala pod pseudonimom Satoshi Nakamoto objavila je bijelu knjigu od devet stranica pod naslovom “Bitcoin: Sustav elektroničkog novca od ravnopravnog sudionika do ravnopravnog sudionika”. Na tih devet stranica Nakamoto je predstavio rješenje za Problem bizantskih generala, koje je desetljećima izmicalo računalnim znanstvenicima. Uvid je bio dubok u svojoj eleganciji: ako poskupljuješ slanje poruke, možeš eliminirati buku. Ako predlaganje verzije istine zahtijeva trošenje stvarne energije, energije koja košta stvarni novac, tada se ekonomski poticaji usklađuju u korist poštenja. U Bitcoinu, „generali“ su računala raspoređena diljem svijeta, a „naredba za napad“ je blok transakcija. Da bi predložilo sljedeći blok, da bi potvrdilo verziju istine o tome koje su transakcije valjane, računalo mora riješiti brutalno težak matematički problem. Ova zagonetka nema prečaca; može se riješiti samo grubom računalnom silom, što zahtijeva ogromne količine električne energije. Ovaj proces, poznat kao rudarenje, pretvara fizičku energiju u digitalnu istinu. Ako izdajnik želi lagati mreži, prepisati povijest transakcija, stvoriti kovanice koje ne postoje, potrošiti isti bitcoin dvaput, mora riješiti zagonetku brže od svih ostalih računala na mreži zajedno. Mora nadmašiti poštene sudionike u natjecanju čiste energetske potrošnje. Za mrežu koja sada troši više električne energije nego mnoge nacionalne države, to je ekonomska nemogućnost.

Povezujući sigurnost mreže s potrošnjom fizičke energije, Nakamoto je dokazao nešto što su mnogi smatrali nemogućim: možemo imati istinu bez vladara. Možemo postići konsenzus među milijunima stranaca bez povjerenja u ijednog od njih. Možemo održavati zajedničku knjigu koju nitko ne kontrolira, koju svatko može provjeriti, a koja je osigurana ne autoritetom institucija, već nepromjenjivim zakonima termodinamike. Dana 3. siječnja 2009. Nakamoto je izrudario prvi blok Bitcoin blockchaina: Genesis blok. U njegove podatke ugrađen je naslov novina: "The Times 03/Jan/2009 Kancelar na rubu drugog spašavanja banaka." Ovo je bila izjava o svrsi. Bitcoin je rođen kao miran prosvjed protiv samog sustava koji ova knjiga opisuje: financijskog poretka izgrađenog na povjerenju koje se neprestano iznevjerava.