Civilizacijski problem

„Civilizacija je, u svojoj srži, koordinacijski mehanizam.“

Najveća postignuća čovječanstva nisu individualna. Ona su kooperativna. Nijedan čovjek ne zna sam napraviti olovku, a kamoli pametni telefon. Razmisli na trenutak o običnoj olovci: drvo dolazi iz Oregona, grafit iz Šri Lanke, guma iz Malezije, boja iz Kansasa. Tisuće stranaca koji se nikada neće sresti, koji govore različite jezike i štuju različite bogove, koji imaju radikalno različite poglede na politiku i kulturu te smisao života, besprijekorno surađuju kako bi proizveli jednostavan alat koji košta manje od dolara. To je čudo civilizacije. Ne piramide, ne slijetanje na Mjesec, ne internet, iako su sve to veličanstvena postignuća. Pravo čudo je sama koordinacija. To je nevidljiva mreža povjerenja i razmjene koja omogućuje osam milijardi ljudi, raširenih po svim kontinentima, da rade zajedno u zamršenom baletu proizvodnje i potrošnje koji nijedan centralni planer nikada ne bi mogao orkestrirati. Civilizacija je, u svojoj srži, koordinacijski mehanizam. To je operativni sustav koji omogućuje milijunima stranaca da si dovoljno vjeruju kako bi surađivali. I kao svaki operativni sustav, zahtijeva pouzdan signal, zajednički jezik vrijednosti oko kojeg se svi mogu složiti. Taj signal je novac.

Ako živiš u plemenu od 150 ljudi, ne treba ti novac. Imaš pamćenje. Znaš da si Alice dao nešto mesa prošli tjedan i znaš da je Alice pouzdana, uzvratit će ti uslugu kad ti zatreba. Znaš da je Bob lijen i da mu ne bi trebalo posuđivati alate. Knjiga tko kome što duguje raspoređena je po umovima plemena, održavana reputacijom, tračevima i uvijek prisutnom odgovornošću življenja u maloj zajednici gdje svi promatraju sve ostale. To je Dunbarov broj na djelu. Antropolog Robin Dunbar primijetio je da ljudi mogu održavati stabilne društvene odnose s otprilike 150 pojedinaca.

Iznad tog praga, naš kognitivni hardver počinje otkazivati. Ne možemo pratiti tko je pouzdan, a tko nije. Ne možemo se sjetiti svake učinjene usluge i svakog duga. Mentalna knjiga se prelijeva. Ali civilizacija se širi daleko izvan 150 ljudi. Širi se na 150 milijuna, na 8 milijardi. Na toj razini, pamćenje je potpuno nedovoljno. Ne možeš se sjetiti je li stranac koji ti prodaje kruh na tržnici pošten. Ne možeš procijeniti hoće li tvrtka na drugom kraju planeta ispoštovati svoj ugovor. Trebamo vanjsku knjigu, zajednički zapis vrijednosti oko kojeg se svi slažu, koji opstaje izvan individualnog pamćenja i koji se ne može lako krivotvoriti. To nas dovodi do središnje ranjivosti cijele zabilježene povijesti: Tko kontrolira knjigu?

Pet tisuća godina odgovor na to pitanje bio je: Vladar. Bilo da su to bili svećenici hrama drevnog Sumera koji su pratili depozite žita na glinenim pločicama, carevi Rima koji su kovali novčiće s vlastitim likom, ili središnje banke modernog doba koje stvaraju brojke na elektroničkim proračunskim tablicama, knjiga je uvijek bila centralizirana. A budući da je centralizirana, podložna je korupciji. Postoji mana u ljudskoj prirodi koja se pojavljuje u svakoj strukturi moći kroz povijest, bez ijedne iznimke. Ona je sljedeća: ako skupina ljudi otkrije da može stvoriti besplatnu vrijednost za sebe uređivanjem knjige, na kraju će to i učiniti. Iskušenje je jednostavno preveliko. Nije važno koliko su plemenite početne namjere, koliko se mudri vladari čine ili koliko je zaštitnih mjera postavljeno. Vrata postoje i bit će otvorena. Uvijek počinje polako. Kralj treba financirati rat, ali podizanje poreza politički je opasno. Stoga poziva zlatnike, topi ih, miješa malo bakra i ponovno ih izdaje po istoj nominalnoj vrijednosti. On je „stvorio“ novac. Stanovništvo to isprva ne primjećuje. Novčići i dalje izgledaju kao novčići. Ali signal, mjerna palica kojom se kalibrira sva ekonomska aktivnost, je iskrivljen.

Razmisli o Rimskom Carstvu, najmoćnijoj civilizaciji koju je antički svijet ikada poznavao. Denar je bio srebrni standard svijeta. U vrijeme Augusta, oko Kristova rođenja, denar je bio 95% čisto srebro. Bio je pouzdana mjerna palica. Trgovci su mu mogli vjerovati. Vojnici su ga mogli štedjeti. Obitelji su mogle planirati oko njega. Ekonomija je cvjetala jer je temelj bio zdrav. Ali tijekom tri stoljeća, car za carem suočavao se s krizama: kuge, barbarske invazije, napuhane birokracije i nezasitni apetit rastuće vojske. Da bi sve to platili, obezvrijedili su novčić. Malo bakra ovdje, malo olova tamo. Do 270. godine poslije Krista, denar je sadržavao samo 0,5% srebra. Bio je, u suštini, bakreni novčić umočen u tanku srebrnu prevlaku, laž koja se pretvarala da je novac. Posljedice su bile katastrofalne i predvidive. Vojska je tražila veće plaće kako bi nadoknadila bezvrijedne novčiće kojima su bili plaćeni. Trgovci su gomilali stvarnu robu umjesto da prihvaćaju obezvrijeđenu valutu. Trgovački putevi su se urušili kako je povjerenje isparilo. Carstvo nije jednostavno bankrotiralo, strukturno je propalo jer je izgubilo sposobnost koordinacije. Kada se mjerna palica slomi, civilizacija se slomi. Rim nije pao barbarima na vratima. Pao je krivotvoriteljima u kovnici.

Ovo nije samo davna povijest. To je zadana postavka modernog upravljanja, gravitacijska sila koju osjeća svaki monetarni sustav. Kada je novac podložan korupciji, korupcija postaje racionalna strategija. Poticaji se iskrivljuju na predvidive načine. Ako marljivo radiš i štediš, tvoja štednja se razrjeđuje inflacijom, isprva polako, a zatim sa sve većim zamahom kako se tiskanje novca ubrzava. Ako posudiš novac i kupiš imovinu, nekretnine, dionice, bilo što s fiksnom ponudom, inflacija odnosi tvoj dug dok napuhuje cijenu tvojih posjeda. Sustav uči jasnu i razornu lekciju: ne proizvodi. Izvlači. Ne štedi. Špekuliraj. Ne gradi za budućnost. Zgrabi što možeš danas, jer će sutra tvoj novac kupovati manje. Posljedice se prelijevaju na svaku instituciju. Najtalentiraniji umovi odmiču se od inženjerstva, medicine, podučavanja i produktivnih umjetnosti. Oni gravitiraju prema financijama, lobiranju, špekulacijama nekretninama i pravu, prema „Cantillonovim centrima“ gdje novostvoreni novac prvi put ulazi u sustav i gdje blizina tiskarskog stroja donosi najveću prednost. Gradimo institucije čiji poslovni model nije izvrsnost u usluzi, već pristup novčanoj slavini. Ne nagrađujemo one koji stvaraju vrijednost, već one koji se pozicioniraju da je zarobe. Ovo je Civilizacijski problem u svom najčišćem obliku. Nije da imamo loše vođe, iako ih često imamo. Nije da nam nedostaju dobre politike, iako su naše politike često pogrešne. Problem je fundamentalniji od bilo kojeg vođe ili politike. Problem je sam temelj. Pokušavamo izgraditi digitalnu, međusobno povezanu, potencijalno međuzvjezdanu civilizaciju na vrhu monetarne tehnologije koja se oslanja na samokontrolu vladara, strategiju koja je propala sto posto vremena kroz cijelu zabilježenu povijest. Dublje pitanje koje ova knjiga postavlja nije „Koja je najbolja politika?“ Pitanje je: „Koji je najbolji temelj?“