Fiducijarna zamka

„Beskonačno napuhani fiducijarni novac je najveći čarobni trik i najmračnija zla sila u povijesti.“

Fiducijarni novac se čini sigurno. Čini se stabilno i poznato. Odrastamo zarađujući ga, štedeći ga i plaćajući poreze njime. On je mjerna jedinica za naše plaće, supstanca koju nam banke čuvaju, medij koji koristimo za kupnju svega, od namirnica do nekretnina. Toliko je duboko utkan u tkivo svakodnevnog života da većina ljudi nikada ne zastane da bi preispitala njegovu prirodu, njegovo podrijetlo ili njegovu neizbježnu putanju. Ali ispod te površine normalnosti, fiducijarni novac je tempirana bomba. Potiče kratkoročno razmišljanje, obogaćuje već moćne i tiho pljačka prosječnu osobu od njezine budućnosti. To je razlog zašto se sve čini skupljim, zašto srednja klasa nestaje i zašto svake godine moramo raditi sve više samo da bismo ostali na mjestu. Dobrodošao u zamku fiducijarnog novca: zatvor toliko ugodan da većina zatvorenika ne shvaća da su zatočeni.

Inflacija se javnosti često predstavlja kao mali, prihvatljiv trošak gospodarskog rasta. Stabilnih 2% godišnje koji „stimuliraju“ gospodarstvo. U stvarnosti, inflacija je prikriveni porez na svakoga tko drži gotovinu ili zarađuje fiksne plaće. To je oporezivanje bez predstavništva, nametnuto bez rasprave, izvučeno bez pristanka i raspodijeljeno s divljom nejednakošću. Da bi razumio kako inflacija funkcionira na svojoj najosnovnijoj razini, razmotri misaoni eksperiment. Zamisli sićušno gospodarstvo s samo dvije stvari: deset jabuka i deset dolara. S ravnotežom ponude i potražnje, prirodna cijena jedne jabuke je jedan dolar. Sada zamisli da vlast zadužena za novčanu ponudu odluči udvostručiti je, tiskajući još deset dolara, čime ukupan iznos postaje dvadeset. Broj jabuka se nije promijenio. Kvaliteta jabuka se nije poboljšala. Ništa stvarno nije dodano gospodarstvu. Ali sada dvadeset dolara juri istih deset jabuka. Tržište se rebalansira: jedna jabuka sada košta dva dolara. Jabuke nisu postale vrjednije. Novac je postao manje vrijedan. Kupovna moć svakog dolara prepolovljena je. To je inflacija u svom najčišćem obliku: više novca juri istu količinu dobara, što rezultira višim cijenama. Ključni uvid je da nije stvoreno nikakvo bogatstvo. Ono je samo preraspodijeljeno, od onih koji su držali izvorne dolare do onih koji su prvi primili novotiskani novac.

Evo što se ne uči u školama. Inflacija ne utječe na sve jednako. Kada se stvara novi novac, on ulazi u gospodarstvo kroz specifične kanale: kroz banke, korporacije, vladine ugovore i tržišta imovine. Ljudi najbliži izvoru prvi imaju koristi jer mogu rasporediti novi novac prije nego što se cijene prilagode. Oni kupuju imovinu, ulažu na tržišta i osiguravaju dobit dok je kupovna moć svakog dolara još uvijek relativno netaknuta. U međuvremenu, obični ljudi, oni koji žive od plaća ili fiksnih primanja, osjećaju inflaciju kasnije, nakon što su cijene već porasle. Dok novi novac dođe do prosječne plaće radnika, tržište je već preračunalo cijene. Troškovi stanovanja, hrane, zdravstvene skrbi i obrazovanja već su porasli. Radnikova plaća nije. Ovaj fenomen, koji je identificirao ekonomist Richard Cantillon u osamnaestom stoljeću, objašnjava zašto se bogatstvo koncentrira u rukama onih koji su najbliži središnjim bankama i monetarnoj politici. To nije teorija zavjere. To je strukturna značajka načina na koji funkcionira fiducijarni novac. Sustav je dizajniran, bilo namjerno ili kao posljedica svoje arhitekture, da prenosi bogatstvo od onih koji zarađuju plaću do vlasnika imovine, od periferije do centra, od mnogih do nekolicine.

Fiducijarni sustavi su inherentno temeljeni na dugu. U fiducijarnoj ekonomiji, novac je dug. Kada vlade troše više nego što zarade, zadužuju se. Kada potrošači žele više nego što si mogu priuštiti, zadužuju se. Kada poduzeća žele rasti, zadužuju se. Cijeli sustav ovisi o kontinuiranom širenju kredita. Središnje banke održavaju ovaj mehanizam u pogonu držeći kamatne stope umjetno niskima, čineći zaduživanje jeftinim, a štednju neisplativom. Kada dug postane prevelik, tiskaju više novca da ga pokriju. To je proizvelo najveći dužnički balon u ljudskoj povijesti. U trenutku pisanja ovog teksta, globalni dug premašuje 300 bilijuna dolara, što je više od tri puta godišnjeg ekonomskog outputa cijelog planeta. Matematika je neizbježna. Ako kamatne stope porastu, dug postaje neotplativ. Ako se tiskanje novca nastavi, valuta postaje bezvrijedna. Oba puta vode do istog odredišta: obračuna. Sustav nije samo krhak, on je zarobljen u smrtnoj spirali koju je sam stvorio, gdje svaka intervencija stvara uvjete koji zahtijevaju sljedeću, veću intervenciju. Svaki krug tiskanja dodatno obezvrjeđuje valutu, što zahtijeva više tiskanja za servisiranje istih dugova, što još više obezvrjeđuje valutu. Nema ravnoteže. Postoji samo ubrzanje prema neizbježnom.

Arhitektura ove zamke nije bila povijesna slučajnost. Dizajnirala ju je u tajnosti mala skupina moćnih ljudi koji su točno znali što stvaraju. U studenom 1910. šest najutjecajnijih osoba u američkim financijama ukrcalo se na privatni vlak u Hobokenu, New Jersey, putujući prema otoku Jekyll kod obale Georgije. Putovali su pod lažnim imenima, skrivajući svoj identitet čak i od željezničkih nosača. Grupu su činili senator Nelson Aldrich, predsjedavajući Nacionalne monetarne komisije; Abraham Piatt Andrew, pomoćnik ministra financija; Paul Warburg, bankar njemačkog podrijetla koji je bio najglasniji zagovornik reforme središnjeg bankarstva; Frank Vanderlip, predsjedavajući National City Bank of New York; Henry Davison, viši partner u J.P. Morganu; i Charles Norton, predsjedavajući First National Banka.

Zajedno, ti su ljudi predstavljali ili kontrolirali zapanjujuću koncentraciju nacionalnog kapitala. Tijekom otprilike deset dana tajnih sastanaka, izradili su nacrt za ono što će postati Sustav federalnih rezervi. Prijedlog, poznat kao Aldrichov plan, postavio je okvir za centralizirano bankarsko tijelo koje bi moglo izdavati elastičnu valutu, služiti kao zajmodavac u krajnjoj nuždi i upravljati novčanom ponudom s fleksibilnošću koju zlatni standard nije dopuštao. Zakon o Federalnim rezervama potpisan je 23. prosinca 1913., strateški tempiran kada je većina kongresnih predstavnika već bila na odmoru. Uspostavio je središnju banku sastavljenu od dvanaest regionalnih rezervnih banaka koordiniranih putem središnjeg odbora u Washingtonu, D.C., hibridnu tvorevinu, dijelom javnu, dijelom privatnu, s dnevnim operacijama pod snažnim utjecajem upravo onih privatnih banaka koje je navodno trebala regulirati. Stvaranje Federalnih rezervi označilo je novu eru u globalnim financijama. Ono je moć stvaranja novca, najvažniju moć u svakom društvu, stavilo u ruke institucije koja djeluje uglavnom izvan demokratske odgovornosti. Svaka veća nacija s vremenom je usvojila isti model: Bank of England, Europska središnja banka, Bank of Japan, Reserve Bank of India, Central Bank of Brazil. Imena se razlikuju, ali arhitektura je identična. Iz tih institucija proizlazi moderna zamka fiducijarnog novca, a njihove tiskare financiraju ratove, spašavanja i prijenose bogatstva koji definiraju naše doba.