Veliko razilaženje

„Što se, dovraga, dogodilo 1971.?“

Brojke ne lažu. Grafikoni nemaju ideološke agende. A kada izložiš ekonomske podatke prošlog stoljeća, obrazac je toliko jasan, toliko nedvojben, da je potrebno namjerno sljepilo da bi se ignorirao. Nešto se dogodilo početkom 1970-ih što je temeljno promijenilo putanju globalne ekonomije. Podaci su najoštriji u Sjedinjenim Državama, gdje je uloga dolara kao rezervne valute postavila zemlju u epicentar, ali udarni val je stigao do svake nacije na zemlji. Svaka važna metrika, plaće, nejednakost, štednja, dug, troškovi života, priča istu priču s razornom jasnoćom.

Prije 1971. produktivnost radnika i naknada kretale su se usklađeno. Kako su radnici postajali učinkovitiji kroz bolje alate, bolju obuku i bolje procese, njihove su plaće proporcionalno rasle. To nije bila milostinja, to je bio prirodan rezultat monetarnog sustava koji je, koliko god nesavršeno, odražavao stvarno stvaranje vrijednosti. Radnik koji je više proizvodio, više je i zarađivao. Plima koja se dizala podizala je sve brodove.

Nakon 1971. linije su se razdvojile nevjerojatnom brzinom. Produktivnost je nastavila rasti, potaknuta neumoljivim napretkom tehnologije. Ali plaće su stagnirale. Dobici od sve te povećane učinkovitosti, od svih tih dodatnih sati ljudskog napora prevedenih u veću proizvodnju, nisu pripali radnicima koji su ih proizveli, već onima koji su posjedovali financijsku imovinu. Novotiskani novac tekao je prema gore, napuhujući cijene dionica i vrijednosti nekretnina, dok su radnici koji su stvarno stvarali bogatstvo bili plaćeni u valuti koja je svake godine kupovala manje.

Podaci o nejednakosti prihoda pričaju oštru priču. Sjedinjene Države nude najjasniju ilustraciju jer su njihovi podaci najdetaljniji, ali obrazac se ponavljao diljem industrijaliziranog svijeta. Nakon Velike depresije dogodilo se nešto izvanredno: koncentracija prihoda među ultrabogatima smanjila se. Srednja klasa se proširila. Udio nacionalnog dohotka koji je pripadao donjih 90% stalno je rastao, desetljeće za desetljećem. Društva su postajala, u ekonomskom smislu, pravednija. Ne kroz preraspodjelu, već kroz široko podijeljen rast.

Zatim je došla 1971., a trend se preokrenuo s gotovo kirurškom preciznošću. Udio 1% najbogatijih u nacionalnom dohotku počeo je rasti, dok je udio donjih 90% počeo padati. Najbogatiji, oni u 95. percentilu, nastavili su bilježiti rast svojih prihoda. Ali srednji i niži slojevi stanovništva vidjeli su da se njihov stvarni rast prihoda izravnao. Težak rad postao je manje vrijedan. Lojalnost poslodavcu postala je ekonomski iracionalna. Društveni ugovor koji je držao srednju klasu na okupu posvuda, od Detroita do Düsseldorfa, radi naporno, štedi mudro i prosperirat ćeš, tiho je poništen.

Korozivni učinci monetarnog obezvrjeđivanja ne raspoređuju se nasumično. Najteže pogađaju one koji su već najranjiviji, šireći postojeće društvene pukotine duž rasnih i rodnih linija. Razmotri podatke o rasnoj nejednakosti prihoda u Sjedinjenim Državama, gdje su dokazi najopsežnije dokumentirani. Od kraja Drugog svjetskog rata do ranih 1970-ih, jaz između prosječnih prihoda crnaca i bijelaca se smanjivao. Postignut je stvarni napredak, ne dovoljno brzo, ne dovoljno glatko, ali nedvojbeno. Zatim, oko 1971. godine, taj je napredak zastao. Konvergencija je prestala. Jaz, koji se desetljećima smanjivao, jednostavno se zamrznuo na mjestu i od tada je tvrdoglavo otporan na svaku političku intervenciju.

Slična dinamika odvijala se svugdje gdje je postojala ekonomska marginalizacija: autohtono stanovništvo u Australiji, imigrantske zajednice u Europi, niže kaste u Indiji. Obezvrjeđivanje ne stvara nejednakost, ali je zamrzava na mjestu.

Rodna dimenzija priča paralelnu priču. Prije 1971. godine, jedan prihod mogao je uzdržavati obitelj. Otac ili majka mogli su raditi dok je drugi roditelj ostajao kod kuće kako bi odgajao djecu, vodio kućanstvo i bio sidro zajednice. Nakon 1971. godine, kako su realne plaće stagnirale, a troškovi života rasli, ovaj je aranžman postao ekonomski nemoguć za većinu obitelji. Žene nisu bile samo „oslobođene“ na tržište rada, bile su ekonomski regrutirane. Kućanstvo s dva prihoda postalo je nužnost, a ne izbor. Od Sjedinjenih Država do Ujedinjenog Kraljevstva, od Japana do Brazila, nacije su gotovo preko noći postale ekonomije s dva prihoda, a posljedice za obiteljski život, odgoj djece i društvenu koheziju bile su duboke.

Rastući troškovi života od 1971. godine nisu blagi nagib. To je zid. Razmotri jednu točku podataka koja prikazuje apsurd: limenku Campbellove rajčične juhe. Gotovo stotinu godina, kroz dva svjetska rata, globalnu depresiju i bezbroj recesija, cijena limenke Campbellove juhe ostala je izvanredno stabilna, oko deset centi. Zatim, početkom 1970-ih, cijena je počela rasti. Danas ta ista limenka košta više od dolara. Juha se nije poboljšala. Recept se nije promijenio. Limenka je iste veličine. Ono što se promijenilo bio je novac.

Svaka zemlja ima svoju verziju ove priče: britanska pinta mlijeka, njemačka štruca kruha, brazilski kilogram riže. Proizvod ostaje isti; cijena raste jer se mjerna jedinica stalno smanjuje.

Stanovanje priča istu priču, ali s daleko razornijim ljudskim posljedicama. Prije 1971. godine, mladi radnik u gotovo bilo kojoj industrijaliziranoj naciji mogao je štedjeti nekoliko godina i kupiti dom. Prosječna cijena kuće bila je otprilike dva do tri puta veća od prosječnog dohotka kućanstva. Danas se taj omjer protegnuo na osam, deset ili čak petnaest puta u gradovima od New Yorka do Londona, Sydneya do Vancouvera, Aucklanda do Münchena. Cijela generacija je isključena iz vlasništva nad domom. Ne zato što su ljeniji ili manje talentirani od svojih roditelja, već zato što su valute u kojima su njihove plaće denominirane sustavno obezvrijeđene, dok je imovina koju trebaju kupiti sustavno napuhana.

Nafta, hrana, obrazovanje, zdravstvena skrb: svaki bitan trošak slijedio je istu putanju. Indeks potrošačkih cijena, koji mjeri ukupne troškove dobara i usluga, neprestano raste od 1971. godine po obrascu koji je nemoguće objasniti samo temeljima ponude i potražnje. Zajednički nazivnik u svim tim sektorima nije pohlepa, nije globalizacija, nije tehnologija. To je novac. Kada uliješ bilijune novostvorenih novčanih jedinica u ekonomiju, bilo da su to dolari, euri, funte ili jeni, cijene moraju rasti. Ovo nije teorija. To je aritmetika.