1971: Dan kada se svijet odvojio od stvarnosti

„Ta riječ - privremeno - najskuplja je laž u financijskoj povijesti.“

Ako proučavaš grafikone dugoročnih ekonomskih podataka, plaća, nejednakosti, razine duga, troškova života, stopa štednje, produktivnosti, primijetit ćeš nešto izvanredno. Gotovo svi oni prekidaju svoje povijesne trendove oko iste godine. Linije koje su se desetljećima zajedno penjale odjednom se razilaze. Odnosi koji su generacijama bili stabilni naglo se lome. Kao da je potres pogodio temelje globalne ekonomije i sve izgrađeno na tim temeljima počelo se pomicati i pucati. Ta godina je 1971.

Prije 1971. produktivnost i plaće rasle su zajedno. Kada su radnici postali učinkovitiji, kada su proizvodili više po satu, bili su nagrađeni proporcionalno višom plaćom. To je imalo intuitivan smisao i odražavalo je osnovno načelo pravednosti: više proizvodiš, više zarađuješ. Nakon 1971. te su se linije nasilno razdvojile. Produktivnost je nastavila rasti, potaknuta nezaustavljivim tehnološkim inovacijama. Ali plaće su se izravnale. Prosječan radnik proizvodio je sve više vrijednosti svake godine, ali je zauzvrat dobivao sve manji udio te vrijednosti.

Da bismo razumjeli zašto se to dogodilo, zašto se moderna ekonomija čini kao traka za trčanje koja se stalno ubrzava dok mi stojimo na mjestu, moramo se vratiti na dan kada se svijet tiho odvojio od stvarnosti.

U srpnju 1944., dok se Drugi svjetski rat bližio kraju, delegati iz 44 savezničke nacije okupili su se u hotelu Mount Washington u Bretton Woodsu, New Hampshire. Njihov je zadatak bio monumentalan: osmisliti novi međunarodni monetarni poredak koji bi spriječio konkurentne devalvacije i trgovinske ratove koji su pridonijeli Velikoj depresiji i, posljedično, samom ratu.

Sustav koji su stvorili bio je elegantan u svojoj jednostavnosti. Američki dolar služio bi kao globalna rezervna valuta, sidro za koje bi bile vezane sve ostale valute. Ali sam dolar bio bi vezan za zlato, po fiksnom tečaju od 35 dolara po unci. Svaka strana vlada mogla je predati svoje viškove dolara Ministarstvu financija Sjedinjenih Država i zauzvrat dobiti zlato, po toj zajamčenoj stopi.

Bio je to nesavršen zlatni standard. Posredovan dolarom, a ne izravno zlatom. Ali ipak je bio standard. Postojalo je fizičko sidro. Sustav je nametnuo disciplinu. Ako bi Sjedinjene Države tiskale previše dolara, druge nacije mogle bi ih jednostavno zamijeniti za zlato, iscrpljujući američke trezore i prisiljavajući na fiskalnu odgovornost.

Sidro je držalo više od dvadeset i pet godina, a tijekom tih godina globalna ekonomija doživjela je neviđen rast, stabilnost i široko rasprostranjen prosperitet. Taj je aranžman razlog zašto je priča o modernom novcu, djelomično, američka priča: dolar je bio u središtu mreže, a svaka druga valuta bila je vezana za njega. Ono što se dogodilo dolaru, dogodilo se, posljedično, i svijetu.

Do kasnih 1960-ih, Sjedinjene Države su prekomjerno trošile. Vodile su Vijetnamski rat. Sukob koji je progutao zapanjujuće količine ljudi, materijala i novca, dok su istovremeno gradile državu blagostanja „Velikog društva“ kod kuće. To je bila klasična zamka „oružja i maslaca“: nacija koja pokušava voditi rat u inozemstvu i financirati socijalne programe kod kuće, a da od svojih građana ne traži da plaćaju ni jedno ni drugo putem poreza. Rješenje je, kao i uvijek, bilo tiskanje novca. Sjedinjene Države stvarale su više dolara nego što su imale zlata da ih pokriju. I druge su nacije to primijetile.

Francuska je, pod predsjednikom Charlesom de Gaulleom, počela agresivno otkupljivati svoje dolare za zlatne poluge, šaljući brodove preko Atlantika po metal. Druge su nacije slijedile. Zlatni trezori u Fort Knoxu počeli su se prazniti alarmantnom brzinom.

U nedjelju navečer 15. kolovoza 1971. predsjednik Richard Nixon pojavio se na nacionalnoj televiziji. U govoru koji je prekinuo popularnu vestern televizijsku emisiju Bonanza, namjerno odabranu kako bi se maksimizirala gledanost, objavio je da Sjedinjene Države „privremeno“ obustavljaju konvertibilnost dolara u zlato. Ta riječ „privremeno“ možda je najskuplja laž u povijesti ljudskih financija. Zlatni prozor nikada se nije ponovno otvorio. Privremena obustava postala je trajna. I tim jednim činom, cijela monetarna arhitektura globalne ekonomije bila je transformirana.

Te kolovoške večeri, svaka valuta na zemlji postala je fiducijarni novac. Po prvi put u cijeloj ljudskoj povijesti, cijeli je svijet funkcionirao na novcu koji nije imao nikakvo fizičko pokriće. Ne djelomično pokriće. Ne nesavršeno pokriće. Nikakvo pokriće uopće. Novac je vrijedio onoliko koliko su vlade rekle da vrijedi, i ništa više. To je preko noći promijenilo strukturu poticaja civilizacije, na načine koji se i dalje razvijaju više od pedeset godina kasnije.

Prvo, novac je postao dug. U fiducijarnom sustavu nakon 1971., novi novac se stvara kada se izda zajam. Kada banka daje zajam, ona ne posuđuje postojeće depozite, već stvara novi novac ni iz čega, novac koji postoji samo kao stavka u knjizi. Da bi bilo više novca u sustavu, moraš stvoriti više duga. Trajni ekonomski rast, imperativ koji pokreće svu modernu politiku, zahtijeva trajno širenje duga. To stvara sustav koji je strukturno ovisan o zaduživanju, sustav gdje razduživanje nije samo bolno, već potencijalno katastrofalno.

Drugo, jaz između plaća i produktivnosti otvorio se poput rane. Prije 1971., kako su radnici postajali produktivniji zahvaljujući tehnologiji i poboljšanjima procesa, njihove su plaće rasle usporedo. Dobici od produktivnosti dijelili su se između kapitala i rada. Nakon 1971., produktivnost je nastavila rasti, ali su plaće stagnirale. Dobici od povećane produktivnosti bili su preusmjereni obezvrjeđivanjem valute. Novonastali novac nije tekao radnicima, već onima koji su posjedovali imovinu: dionice, nekretnine, financijske instrumente. Oni najbliži tiskanju novca postajali su bogatiji. Oni ovisni o plaćama zaostajali su sve više.

Cantillonov efekt, zapažanje da oni najbliži stvaranju novog novca profitiraju na račun onih najudaljenijih od njega, prešao je iz teorijskog koncepta u definirajuću značajku moderne ekonomije.

Mi smo djeca 1971. Svaka ekonomska frustracija koju osjećamo, osjećaj da radimo više za manje, da je sustav namješten, da se srednja klasa iscrpljuje, seže do te kolovoške večeri kada je prekinuto posljednje sidro stvarnosti. Volatilnost, nejednakost, očaj koji danas vidimo, zvuk je eksperimenta koji doseže svoje granice.