Ciklus propadanja

„povijest se ne ponavlja, ali se rimuje.“ - Mark Twain

Često mislimo da su naša trenutna ekonomska nestabilnost, inflacija, sanacije i golemi dugovi jedinstveni moderni problemi. Pretpostavljamo da je naša situacija drugačija, da su naše institucije sofisticiranije, da nam naša tehnologija daje moći koje su nedostajale prijašnjim civilizacijama. Govorimo si da su povijesni monetarni neuspjesi bili proizvod neznanja i da naši obrazovani, vođeni podacima, kreativi politike znaju bolje. Oni nisu drugačiji. Oni su predvidljivi, ponavljajući simptomi monetarne tehnologije koja dolazi do kraja svog životnog ciklusa. Diljem geografije i epoha, od zigurata Mezopotamije do burzovnih podova Wall Streeta, čovječanstvo stalno upada u istu preciznu zamku. To možemo nazvati Petlja fiducijarnog novca.

Ciklus prolazi kroz četiri različite i prepoznatljive faze, pouzdane poput godišnjih doba, predvidljive poput gravitacije. Faza prva: Čvrsti novac. Društvo usvaja oskudnu robu, zlato, srebro, bakar, ili čak školjke i kamenje u ranijim epohama, kao svoju monetarnu bazu. Povjerenje je visoko jer je novac teško proizvesti. Za dovođenje novih jedinica u postojanje potreban je stvarni napor, stvarna energija, stvarni rad. Ekonomija cvjeta jer je mjerna palica stabilna. Trgovci mogu planirati, obrtnici mogu ulagati u svoj zanat, a obitelji mogu štedjeti s povjerenjem. Ovo je zlatno doba, doslovno. Faza druga: Papirnate tražbine. Kako se trgovina širi i ekonomija postaje složenija, nošenje teškog metala postaje nezgodno i opasno. Čuvari, bilo da su banke, zlatari ili vlade, počinju izdavati papirnate potvrde koje predstavljaju zlato pohranjeno u njihovim trezorima. Nošenje papira lakše je od nošenja metala. Ljudi počinju trgovati papirnatim potvrdama kao da su samo zlato. U početku je to prava inovacija u praktičnosti. Papir je u potpunosti pokriven. Svaka potvrda može se zamijeniti za fizičko zlato koje predstavlja. Sustav neko vrijeme savršeno funkcionira. Faza treća: Obustava i ekspanzija. Ovdje iskušenje postaje neodoljivo. Čuvari, banke, vlade, čuvari trezora, shvaćaju da u bilo kojem trenutku samo mali dio vlasnika potvrda zapravo dolazi zamijeniti svoj papir za zlato. Većina ljudi vjeruje papiru i nikada se ne zamara. To stvara priliku previše unosnu da bi joj se odoljelo: čuvari počinju izdavati više papirnatih potvrda nego što ima zlata u trezoru. Oni stvaraju novac ni iz čega. Novac koji izgleda identično legitimnim potvrdama, ali nema fizičko pokriće. Koriste taj fantomski novac za financiranje ratova, javnih radova, osobnih luksuza ili za spašavanje svojih saveznika. Na kraju, neizbježno, sumnja raste. Ljudi počinju preispitivati ima li zaista dovoljno zlata za pokriće svih papira u optjecaju. Počinje navala na banku. Vlada odgovara obustavom konvertibilnosti i proglašava da se papir više ne može zamijeniti za zlato. Papir je sada novac po dekretu. Fiat. Faza četvrta: Kolaps. Bez sidra za fizičku stvarnost, tiskanje se ubrzava. Svaka kriza dočekuje se s više tiskanja. Svaki krug tiskanja stvara uvjete za sljedeću krizu. Valuta gubi vrijednost. Cijene rastu. Povjerenje isparava. Društvo se resetira. Ponekad kroz hiperinflaciju koja preko noći briše ušteđevine, ponekad kroz revoluciju koja ruši stari poredak, ponekad kroz dugotrajni, desetljećima dugi pad koji sve ostavlja siromašnijima i očajnijima od prethodne generacije. Lekcija vrišti sa svake stranice svake ikad napisane povijesne knjige, a ipak se nikada ne nauči: političko ograničenje nije ograničenje. Ako postoji vrata koja vladaru omogućuju tiskanje bogatstva bez rada, ta će se vrata otvoriti. Ne možda. Ne bi mogla. Hoće. Pitanje nikada nije hoće li, već kada.

Ovaj ciklus nije ograničen na Rim. On odjekuje kroz svaku veliku civilizaciju. Kineska dinastija Song uvela je papirnati novac u 10. stoljeću, da bi hiperinflacija uništila valutu unutar nekoliko generacija. Francuska monarhija izdala je asignat tijekom Revolucije, papir pokriven konfisciranim crkvenim zemljištem, i tiskala ga do zaborava unutar pet godina. Weimarska Republika u Njemačkoj 1920-ih tako je agresivno obezvrijedila marku da su građani palili hrpe papirnate valute za grijanje jer je bilo jeftinije od drva za ogrjev. Zimbabve 2008., Venezuela 2010-ih, Libanon 2020-ih, imena se mijenjaju, geografija se pomiče, ali ciklus je identičan. Svaka fiducijarna valuta koja je ikada postojala ili se već urušila ili je u procesu urušavanja. Nijedna nije preživjela netaknuta. Ovo nije pesimistično tumačenje povijesti, to je jednostavno promatranje činjenica. Prosječni životni vijek fiducijarne valute je otprilike 35 godina. Neke traju dulje, podržane vojnom moći ili statusom rezervne valute. Ali putanja je uvijek ista: ekspanzija, obezvrjeđivanje, erozija povjerenja i konačni neuspjeh.

Postoji povijesna paralela koja osvjetljava gdje se nalazimo. Sredinom petnaestog stoljeća, tiskarski stroj Johannesa Gutenberga razbio je monopol Katoličke crkve na informacije. Prije Gutenberga, znanje se prepisivalo rukom u samostanima, pristup su kontrolirali svećenici, a moć institucije počivala je na jednostavnoj činjenici da većina ljudi nije mogla pročitati što se radi u njihovo ime. Tisak je omogućio kopiranje, provjeru i distribuciju informacija. Unutar nekoliko desetljeća, teze Martina Luthera kružile su Europom, a Reformacija je prodrla kroz strukturu moći koja je stajala tisućljeće. Crkva se nije urušila jer su ljudi prestali vjerovati u Boga. Izgubila je monopol jer su ljudi napokon mogli sami čitati Bibliju i vidjeti jaz između onoga što se propovijedalo i onoga što se prakticiralo.

Bitcoin je Gutenbergov tiskarski stroj novca. Središnje banke djeluju više od stoljeća na istom principu kao srednjovjekovna Crkva: kontroliraj knjigu, kontroliraj narativ i vjeruj da većina ljudi nikada neće pogledati iza zavjese. Koliko se novca tiska? Kamo ide? Tko prvi profitira? Na ova pitanja, donedavno, obični građani nisu mogli odgovoriti. Knjiga je bila zatvorena. Bitcoin je otvara. Svaka transakcija je javna. Raspored ponude vidljiv je svakome tko želi pogledati. Pravila ne može mijenjati odbor. Po prvi put, jaz između onoga što monetarne vlasti kažu da rade i onoga što zapravo rade može provjeriti svaka osoba na zemlji. Proživljavamo monetarnu Reformaciju, i kao i originalnu, nositelji vlasti borit će se protiv nje svim raspoloživim sredstvima. I kao i originalna, tehnologija je već pobjegla. Ne možeš poništiti izum tiskarskog stroja, i ne možeš poništiti izum Bitcoina.

Trenutno proživljavamo kasne faze Treće faze, brzo se približavajući Četvrtoj fazi. Pitanje pred nama nije hoće li sadašnji sustav propasti. Pitanje je što slijedi.