Fiat zamka

„Beskonačno napuhani fiat je najveći magični trik i najmračnija zla sila u historiji.”

Fiat novac djeluje sigurno. Djeluje stabilno i poznato. Odrastamo zarađujući ga, štedeći ga i plaćajući poreze njime. To je obračunska jedinica za naše plate, supstanca koju naše banke čuvaju za nas, sredstvo koje koristimo za kupovinu svega, od namirnica do nekretnina. Toliko je duboko utkan u tkivo svakodnevnog života da većina ljudi nikada ne zastane da preispita njegovu prirodu, njegovo porijeklo ili njegovu neizbježnu putanju. Ali ispod te površine normalnosti, fiat novac je tempirana bomba. On podstiče kratkoročno razmišljanje, obogaćuje već moćne i tiho pljačka prosječnu osobu njene budućnosti. To je razlog zašto se sve čini skupljim, zašto srednja klasa nestaje i zašto moramo svake godine raditi jače samo da bismo ostali na mjestu. Dobrodošao u fiat zamku: zatvor tako udoban da većina zatvorenika ne shvata da su zatočeni.

Inflacija se često predstavlja javnosti kao mali, prihvatljiv trošak ekonomskog rasta. Stabilnih 2% godišnje koji „stimulišu” ekonomiju. U stvarnosti, inflacija je prikriveni porez na svakoga ko drži gotovinu ili zarađuje fiksne plate. To je oporezivanje bez predstavljanja, nametnuto bez rasprave, izvučeno bez pristanka i raspodijeljeno sa divljom nejednakošću. Da bi se razumjelo kako inflacija funkcioniše na svom najosnovnijem nivou, razmotri misaoni eksperiment. Zamisli malu ekonomiju sa samo dvije stvari: deset jabuka i deset dolara. Sa ravnotežom ponude i potražnje, prirodna cijena jedne jabuke je jedan dolar. Sada zamisli da vlast zadužena za novčanu masu odluči da je udvostruči, štampajući još deset dolara, čime ukupan iznos dostiže dvadeset. Broj jabuka se nije promijenio. Kvalitet jabuka se nije poboljšao. Ništa stvarno nije dodano ekonomiji. Ali sada dvadeset dolara juri istih deset jabuka. Tržište se rebalansira: jedna jabuka sada košta dva dolara. Jabuke nisu postale vrijednije. Novac je postao manje vrijedan. Kupovna moć svakog dolara je prepolovljena. Ovo je inflacija u svom najčistijem obliku: više novca juri istu količinu dobara, što rezultira višim cijenama. Ključni uvid je da nije stvoreno bogatstvo. Ono je samo preraspodijeljeno, od onih koji su držali originalne dolare do onih koji su prvi dobili novonastale.

Evo šta se ne uči u školama. Inflacija ne utiče na sve jednako. Kada se stvara novi novac, on ulazi u ekonomiju kroz specifične kanale: kroz banke, korporacije, vladine ugovore i tržišta imovine. Ljudi najbliži izvoru prvi profitiraju jer mogu rasporediti novi novac prije nego što se cijene prilagode. Oni kupuju imovinu, ulažu na tržišta i osiguravaju dobit dok je kupovna moć svakog dolara još uvijek relativno netaknuta. U međuvremenu, obični ljudi, oni koji žive od plata ili fiksnih primanja, osjećaju inflaciju kasnije, nakon što su cijene već porasle. Dok novi novac dođe do prosječne radničke plate, tržište je već preračunalo cijene. Troškovi stanovanja, hrane, zdravstvene zaštite i obrazovanja već su porasli. Radničke plate nisu. Ovaj fenomen, koji je identificirao ekonomista Richard Cantillon iz osamnaestog vijeka, objašnjava zašto se bogatstvo koncentriše u rukama onih koji su najbliži centralnim bankama i monetarnoj politici. To nije teorija zavjere. To je strukturna karakteristika načina na koji fiat novac funkcioniše. Sistem je dizajniran, bilo namjerno ili kao posljedica njegove arhitekture, da prenosi bogatstvo od onih koji zarađuju plate ka vlasnicima imovine, od periferije ka centru, od mnogih ka nekolicini.

Fiat sistemi su inherentno zasnovani na dugu. U fiat ekonomiji, novac je dug. Kada vlade troše više nego što zarađuju, one se zadužuju. Kada potrošači žele više nego što mogu priuštiti, oni se zadužuju. Kada preduzeća žele da se prošire, ona se zadužuju. Cijeli sistem zavisi od kontinuiranog širenja kredita. Centralne banke održavaju ovu mašinu u pogonu držeći kamatne stope vještački niskim, čineći zaduživanje jeftinim, a štednju neisplativom. Kada dug postane prevelik, štampaju više novca da ga pokriju. Ovo je proizvelo najveći balon duga u ljudskoj historiji. U vrijeme pisanja ovog teksta, globalni dug premašuje 300 biliona dolara, što je više od tri puta godišnjeg ekonomskog učinka cijele planete. Matematika je neizbježna. Ako kamatne stope porastu, dug postaje neisplativ. Ako se štampanje novca nastavi, valuta postaje bezvrijedna. Oba puta vode do istog odredišta: obračuna. Sistem nije samo krhak, on je zarobljen u spiralnoj zaduženosti koju je sam stvorio, gdje svaka intervencija stvara uslove koji zahtijevaju sljedeću, veću intervenciju. Svaki krug štampanja dodatno razrjeđuje valutu, što zahtijeva više štampanja za servisiranje istih dugova, što valutu još više razrjeđuje. Nema ravnoteže. Postoji samo ubrzanje ka neizbježnom.

Arhitektura ove zamke nije bila slučajnost historije. Dizajnirana je u tajnosti, od strane male grupe moćnih ljudi koji su tačno razumjeli šta stvaraju. U novembru 1910. godine, šest najuticajnijih ličnosti u američkim finansijama ukrcalo se na privatni voz u Hobokenu, New Jersey, putujući prema ostrvu Jekyll kod obale Georgije. Putovali su pod lažnim imenima, skrivajući svoj identitet čak i od konduktera voza. Grupu su činili senator Nelson Aldrich, predsjedavajući Nacionalne monetarne komisije; Abraham Piatt Andrew, pomoćnik sekretara Trezora; Paul Warburg, bankar rođen u Njemačkoj koji je bio najglasniji zagovornik reforme centralnog bankarstva; Frank Vanderlip, predsjedavajući National City Bank of New York; Henry Davison, viši partner u J.P. Morganu; i Charles Norton, predsjedavajući First National Bank.

Zajedno, ovi ljudi su predstavljali ili kontrolisali zapanjujuću koncentraciju nacionalnog kapitala. Tokom otprilike deset dana tajnih sastanaka, izradili su nacrt za ono što će postati Sistem federalnih rezervi. Prijedlog, poznat kao Aldrichov plan, postavio je okvir za centralizovanu bankarsku vlast koja bi mogla izdavati elastičnu valutu, služiti kao zajmodavac u krajnjoj nuždi i upravljati novčanom masom s fleksibilnošću koju zlatni standard nije dopuštao. Zakon o federalnim rezervama potpisan je 23. decembra 1913. godine, strateški tempiran kada je većina kongresnih predstavnika već bila na odmoru. Uspostavio je centralnu banku sastavljenu od dvanaest regionalnih rezervnih banaka koordiniranih putem centralnog odbora u Washingtonu, D.C., hibridnu tvorevinu, dijelom javnu, dijelom privatnu, s svakodnevnim operacijama pod snažnim uticajem upravo onih privatnih banaka koje je navodno trebala regulisati. Stvaranje Federalnih rezervi označilo je novu eru u globalnim finansijama. Ono je stavilo moć stvaranja novca, najvažniju moć u bilo kojem društvu, u ruke institucije koja djeluje uglavnom izvan demokratske odgovornosti. Svaka veća nacija je na kraju usvojila isti model: Banka Engleske, Evropska centralna banka, Banka Japana, Rezervna banka Indije, Centralna banka Brazila. Imena se razlikuju, ali arhitektura je identična. Iz ovih institucija proizlazi moderna fiat zamka, i njihovi štampači novca finansiraju ratove, spašavanja i transfere bogatstva koji definišu naše doba.