Civilizacijski problem

„Civilizacija je, u svojoj srži, motor koordinacije.”

Najveća dostignuća čovječanstva nisu individualna. Ona su kooperativna. Nijedan čovjek ne zna kako napraviti olovku, a kamoli pametni telefon. Razmisli na trenutak o običnoj olovci: drvo dolazi iz Oregona, grafit iz Šri Lanke, guma iz Malezije, boja iz Kansasa. Hiljade stranaca koji se nikada neće sresti, koji govore različite jezike i obožavaju različite bogove, koji imaju radikalno različite poglede na politiku i kulturu i smisao života, besprijekorno sarađuju kako bi proizveli jednostavan alat koji košta manje od dolara. Ovo je čudo civilizacije. Ne piramide, ne slijetanje na Mjesec, ne internet, iako su sve to veličanstvena dostignuća. Pravo čudo je sama koordinacija. To je nevidljiva mreža povjerenja i razmjene koja omogućava osam milijardi ljudi, rasutih po svim kontinentima, da rade zajedno u zamršenom baletu proizvodnje i potrošnje koji nijedan centralni planer nikada ne bi mogao orkestrirati. Civilizacija je, u svojoj srži, motor koordinacije. To je operativni sistem koji omogućava milionima stranaca da dovoljno vjeruju jedni drugima kako bi sarađivali. I kao svaki operativni sistem, zahtijeva pouzdan signal, zajednički jezik vrijednosti oko kojeg se svi mogu složiti. Taj signal je novac.

Ako živiš u plemenu od 150 ljudi, ne treba ti novac. Imaš pamćenje. Znaš da si Alisi dao nešto mesa prošle sedmice, i znaš da je Alisa pouzdana, uzvratit će ti uslugu kada ti zatreba. Znaš da je Bob lijen i da mu ne treba posuđivati alat. Knjiga ko kome šta duguje raspoređena je po umovima plemena, održavana reputacijom, tračevima i stalnom odgovornošću življenja u maloj zajednici gdje svi paze jedni na druge. Ovo je Danbarov broj na djelu. Antropolog Robin Danbar je primijetio da ljudska bića mogu održavati stabilne društvene odnose sa otprilike 150 pojedinaca.

Iznad tog praga, naš kognitivni hardver počinje da otkazuje. Ne možemo pratiti ko je pouzdan, a ko nije. Ne možemo se sjetiti svake učinjene usluge i svakog duga. Mentalna knjiga se prelijeva. Ali civilizacija se širi daleko izvan 150 ljudi. Širi se na 150 miliona, na 8 milijardi. Na ovoj skali, pamćenje je potpuno nedovoljno. Ne možeš se sjetiti je li stranac koji ti prodaje hljeb na pijaci pošten. Ne možeš procijeniti hoće li kompanija na drugom kraju planete ispoštovati svoj ugovor. Potrebna nam je vanjska knjiga, zajednički zapis vrijednosti oko kojeg se svi slažu, koji opstaje izvan individualnog pamćenja i koji se ne može lako falsifikovati. Ovo nas dovodi do centralne ranjivosti cijele zabilježene historije: Ko kontroliše knjigu?

Pet hiljada godina, odgovor na to pitanje je bio: Vladar. Bilo da su to bili sveštenici hrama drevnog Sumera koji su pratili zalihe žita na glinenim pločicama, carevi Rima koji su kovali novčiće sa svojim likom, ili centralne banke modernog doba koje stvaraju cifre na elektronskim tabelama, knjiga je uvijek bila centralizovana. A pošto je centralizovana, podložna je korupciji. Postoji mana u ljudskoj prirodi koja se pojavljuje u svakoj strukturi moći kroz historiju, bez ijednog izuzetka. Ona je sljedeća: ako grupa ljudi otkrije da može stvoriti besplatnu vrijednost za sebe uređivanjem knjige, na kraju će to i učiniti. Iskušenje je jednostavno preveliko. Nije važno koliko su plemenite početne namjere, koliko mudri vladari izgledaju, ili koliko je zaštitnih mjera postavljeno. Vrata postoje, i bit će otvorena. Uvijek počinje polako. Kralj treba finansirati rat, ali povećanje poreza je politički opasno. Zato poziva zlatnike, topi ih, miješa malo bakra, i ponovo ih izdaje po istoj nominalnoj vrijednosti. On je „stvorio” novac. Stanovništvo to u početku ne primjećuje. Novčići i dalje izgledaju kao novčići. Ali signal, mjerna palica kojom se kalibrira sva ekonomska aktivnost, je iskrivljen.

Razmisli o Rimskom Carstvu, najmoćnijoj civilizaciji koju je drevni svijet ikada poznavao. Denar je bio srebrni standard svijeta. U vrijeme Augusta, oko Hristovog rođenja, denar je bio 95% čisto srebro. Bio je pouzdana mjerna palica. Trgovci su mu mogli vjerovati. Vojnici su ga mogli štedjeti. Porodice su mogle planirati oko njega. Ekonomija je cvjetala jer je temelj bio zdrav. Ali tokom tri vijeka, car za carem se suočavao s krizama, kuge, barbarske invazije, napuhane birokratije i nezasitni apetit rastuće vojske. Da bi sve to platili, obezvrijedili su novčić. Malo bakra ovdje, malo olova tamo. Do 270. godine nove ere, denar je sadržavao samo 0,5% srebra. Bio je, u suštini, bakreni novčić umočen u tanki srebrni premaz, laž koja se pretvarala da je novac. Posljedice su bile katastrofalne i predvidive. Vojska je tražila veće plate kako bi nadoknadila bezvrijedne novčiće kojima su bili plaćeni. Trgovci su gomilali stvarnu robu umjesto da prihvate obezvrijeđenu valutu. Trgovački putevi su propali kako je povjerenje isparilo. Carstvo nije jednostavno bankrotiralo, strukturno je propalo jer je izgubilo sposobnost koordinacije. Kada se mjerna palica slomi, civilizacija se lomi. Rim nije pao barbarima na vratima. Pao je falsifikatorima u kovnici.

Ovo nije samo davna historija. To je zadana postavka modernog upravljanja, gravitaciona sila koju osjeća svaki monetarni sistem. Kada je novac podložan korupciji, korupcija postaje racionalna strategija. Podsticaji se iskrivljuju na predvidive načine. Ako naporno radiš i štediš, tvoja ušteđevina se razvodnjava inflacijom, isprva polako, a zatim sa sve većim zamahom kako se štampanje ubrzava. Ako pozajmiš novac i kupiš imovinu, nekretnine, dionice, bilo šta sa fiksnom ponudom, inflacija odnosi tvoj dug dok naduvava cijenu tvojih posjeda. Sistem uči jasnu i razornu lekciju: ne proizvodi. Izvlači. Ne štedi. Špekuliši. Ne gradi za budućnost. Zgrabi što možeš danas, jer će sutra tvoj novac kupovati manje. Posljedice se prelijevaju na svaku instituciju. Najtalentovaniji umovi se udaljavaju od inženjerstva, medicine, podučavanja i produktivnih umjetnosti. Oni gravitiraju ka finansijama, lobiranju, špekulacijama nekretninama i pravu, „Cantillon centrima” gdje novostvoreni novac prvo ulazi u sistem i gdje blizina štampača novca donosi najveću prednost. Gradimo institucije čiji poslovni model nije izvrsnost u pružanju usluga, već pristup slavini novca. Nagrađujemo ne one koji stvaraju vrijednost, već one koji se pozicioniraju da je zarobe. Ovo je Civilizacijski problem u svom najčišćem obliku. Nije da imamo loše lidere, iako ih često imamo. Nije da nam nedostaju dobre politike, iako su naše politike često pogrešne. Problem je fundamentalniji od bilo kojeg lidera ili politike. Problem je sam temelj. Pokušavamo izgraditi digitalnu, međusobno povezanu, potencijalno međuzvjezdanu civilizaciju na vrhu monetarne tehnologije koja se oslanja na samokontrolu vladara, strategiju koja je propala sto posto vremena kroz cijelu zabilježenu historiju. Dublje pitanje koje ova knjiga postavlja nije: „Koja je najbolja politika?” Pitanje je: „Koji je najbolji temelj?”