Veliko razilaženje

„Šta se, dođavola, desilo 1971. godine?”

Brojevi ne lažu. Grafikoni nemaju ideološke agende. A kada izložiš ekonomske podatke prošlog vijeka, obrazac je toliko jasan, toliko nedvosmislen, da je potrebno namjerno sljepilo da bi se ignorisao. Nešto se desilo početkom 1970-ih što je fundamentalno promijenilo putanju globalne ekonomije. Podaci su najoštriji u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je uloga dolara kao rezervne valute postavila zemlju u epicentar, ali udarni talas je stigao do svake nacije na Zemlji. Svaka bitna metrika - plate, nejednakost, štednja, dug, troškovi života - priča istu priču sa razarajućom jasnoćom.

Prije 1971. godine, produktivnost radnika i naknada kretali su se usklađeno. Kako su radnici postajali efikasniji kroz bolje alate, bolju obuku i bolje procese, njihove plate su proporcionalno rasle. Ovo nije bila milostinja, već prirodan rezultat monetarnog sistema koji je, koliko god nesavršeno, odražavao stvarno stvaranje vrijednosti. Radnik koji je više proizvodio, više je i zarađivao. Plima koja raste podigla je sve brodove.

Nakon 1971. godine, linije su se razdvojile zadivljujućom brzinom. Produktivnost je nastavila da raste, vođena neumoljivim napretkom tehnologije. Ali plate su stagnirale. Dobici od sve te povećane efikasnosti, od svih tih dodatnih sati ljudskog napora prevedenih u veći učinak, nisu bili uhvaćeni od strane radnika koji su ih proizveli, već od strane onih koji su posjedovali finansijsku imovinu. Novonastali novac tekao je naviše, naduvavajući cijene dionica i vrijednosti nekretnina, dok su radnici koji su zapravo stvarali bogatstvo bili plaćeni u valuti koja je svake godine kupovala manje.

Podaci o nejednakosti prihoda pričaju oštru priču. Sjedinjene Američke Države nude najjasniju ilustraciju jer su njihovi podaci najdetaljniji, ali obrazac se ponovio širom industrijalizovanog svijeta. Nakon Velike depresije, desilo se nešto izvanredno: koncentracija prihoda među ultrabogatima se smanjila. Srednja klasa se proširila. Udio nacionalnog dohotka koji je pripadao donjih 90% stalno je rastao, deceniju za decenijom. Društva su postajala, u ekonomskom smislu, pravednija. Ne kroz redistribuciju, već kroz široko podijeljen rast.

Zatim je došla 1971. godina, i trend se preokrenuo sa gotovo hirurškom preciznošću. Udio 1% najbogatijih u nacionalnom dohotku počeo je da raste, dok je udio donjih 90% počeo da pada. Najbogatiji, oni u 95. percentilu, nastavili su da bilježe rast svojih prihoda. Ali srednji i niži slojevi stanovništva vidjeli su da se njihov realni rast prihoda izravnao. Težak rad je vrijedio manje. Lojalnost poslodavcu postala je ekonomski iracionalna. Društveni ugovor koji je držao srednju klasu zajedno svuda, od Detroita do Diseldorfa - radi naporno, štedi mudro i prosperiraćeš - tiho je poništen.

Korozivni efekti monetarnog obezvređivanja ne raspoređuju se nasumično. Oni najteže pogađaju one koji su već najranjiviji, proširujući postojeće društvene pukotine duž rasnih i rodnih linija. Razmotri podatke o rasnoj nejednakosti prihoda u Sjedinjenim Državama, gdje su dokazi najopsežnije dokumentovani. Od kraja Drugog svjetskog rata do ranih 1970-ih, jaz između prosječnih prihoda crnaca i bijelaca se smanjivao. Ostvaren je stvarni napredak, ne dovoljno brzo, ne dovoljno glatko, ali nedvosmisleno. Zatim, oko 1971. godine, taj napredak je zastao. Konvergencija je prestala. Jaz, koji se decenijama smanjivao, jednostavno se zamrznuo i ostao tvrdoglavo otporan na svaku političku intervenciju od tada.

Slična dinamika se odvijala gdje god je postojala ekonomska marginalizacija: autohtono stanovništvo u Australiji, imigrantske zajednice u Evropi, niže kaste u Indiji. Obezvređivanje ne stvara nejednakost, ali je zamrzava.

Rodna dimenzija priča paralelnu priču. Prije 1971. godine, jedan prihod je mogao izdržavati porodicu. Otac ili majka su mogli raditi dok je drugi roditelj ostajao kod kuće da odgaja djecu, upravlja domaćinstvom i bude sidro zajednice. Nakon 1971. godine, kako su realne plate stagnirale i troškovi života rasli, ovaj aranžman je postao ekonomski nemoguć za većinu porodica. Žene nisu samo oslobođene u radnu snagu, one su ekonomski regrutovane. Dvo-prihodno domaćinstvo postalo je nužnost, a ne izbor. Od Sjedinjenih Država do Ujedinjenog Kraljevstva, od Japana do Brazila, nacije su gotovo preko noći postale ekonomije sa dva prihoda, a posljedice po porodični život, odgoj djece i društvenu koheziju bile su duboke.

Rastući troškovi života od 1971. godine nisu blagi nagib. To je zid. Razmotri jednu tačku podataka koja obuhvata apsurd: limenku Campbell's paradajz supe. Gotovo stotinu godina, kroz dva svjetska rata, globalnu depresiju i bezbroj recesija, cijena limenke Campbell's supe ostala je izuzetno stabilna, oko deset centi. Zatim, početkom 1970-ih, cijena je počela rasti. Danas, ista limenka košta više od dolara. Supa se nije poboljšala. Recept se nije promijenio. Limenka je iste veličine. Ono što se promijenilo je novac.

Svaka zemlja ima svoju verziju ove priče: britansku pintu mlijeka, njemačku štrucu hljeba, brazilski kilogram riže. Proizvod ostaje isti; cijena raste jer se mjerna jedinica stalno smanjuje.

Stanovanje priča istu priču, ali sa daleko razornijim ljudskim posljedicama. Prije 1971. godine, mladi radnik u gotovo svakoj industrijalizovanoj naciji mogao je štedjeti nekoliko godina i kupiti dom. Prosječna cijena kuće bila je otprilike dva do tri puta veća od prosječnog prihoda domaćinstva. Danas, taj omjer se protegao na osam, deset, ili čak petnaest puta u gradovima od New Yorka do Londona, Sydneya do Vancouvera, Aucklanda do Minhena. Cijela generacija je isključena iz vlasništva nad domom. Ne zato što su ljeniji ili manje talentovani od svojih roditelja, već zato što su valute u kojima su njihove plate denominirane sistematski obezvređivane, dok je imovina koju trebaju kupiti sistematski inflacionirana.

Nafta, hrana, obrazovanje, zdravstvena zaštita - svaki esencijalni trošak slijedio je istu putanju. Indeks potrošačkih cijena, koji mjeri ukupne troškove roba i usluga, neprestano raste od 1971. godine po obrascu koji je nemoguće objasniti samo temeljima ponude i potražnje. Zajednički imenitelj u svim ovim sektorima nije pohlepa, nije globalizacija, nije tehnologija. To je novac. Kada uliješ bilione novostvorenih novčanih jedinica u ekonomiju, bilo da su to dolari, euri, funte ili jeni, cijene moraju rasti. Ovo nije teorija. To je aritmetika.