1971: Dan kada se svijet odvojio od stvarnosti

„Ta riječ - privremeno - najskuplja je laž u finansijskoj historiji.”

Ako proučavaš grafikone dugoročnih ekonomskih podataka, plata, nejednakosti, nivoa duga, troškova života, stopa štednje, produktivnosti, primijetit ćeš nešto izvanredno. Gotovo svi oni prekidaju svoje historijske trendove oko iste godine. Linije koje su se decenijama zajedno penjale iznenada se razilaze. Odnosi koji su bili stabilni generacijama naglo se ruše. Kao da je zemljotres pogodio temelje globalne ekonomije i sve izgrađeno na tim temeljima počelo se pomjerati i pucati. Ta godina je 1971.

Prije 1971. godine, produktivnost i plate su rasle zajedno. Kada su radnici postajali efikasniji, kada su proizvodili više po satu, bili su nagrađeni proporcionalno većom platom. To je imalo intuitivan smisao i odražavalo je osnovni princip pravednosti: više proizvodiš, više zarađuješ. Nakon 1971. godine, te su se linije nasilno razdvojile. Produktivnost je nastavila rasti, potaknuta neumoljivim tehnološkim inovacijama. Ali plate su stagnirale. Prosječan radnik je svake godine proizvodio sve više vrijednosti, ali je dobijao sve manji udio te vrijednosti zauzvrat.

Da bismo razumjeli zašto se to dogodilo, zašto se moderna ekonomija čini kao traka za trčanje koja se stalno ubrzava dok mi stojimo u mjestu, moramo se vratiti na dan kada se svijet tiho odvojio od stvarnosti.

U julu 1944. godine, dok se Drugi svjetski rat bližio kraju, delegati iz 44 savezničke nacije okupili su se u hotelu Mount Washington u Bretton Woodsu, New Hampshire. Njihov zadatak je bio monumentalan: dizajnirati novi međunarodni monetarni poredak koji bi spriječio konkurentne devalvacije i trgovinske ratove koji su doprinijeli Velikoj depresiji i, posljedično, samom ratu.

Sistem koji su stvorili bio je elegantan u svojoj jednostavnosti. Američki dolar bi služio kao globalna rezervna valuta, sidro za koje bi sve ostale valute bile vezane. Ali sam dolar bi bio vezan za zlato, po fiksnom kursu od 35 dolara za uncu. Svaka strana vlada mogla je predstaviti svoje viškove dolara Ministarstvu finansija Sjedinjenih Država i zauzvrat dobiti zlato, po toj garantovanoj stopi.

Bio je to nesavršen zlatni standard. Posredovan preko dolara, a ne direktno preko zlata. Ali bio je to standard, ipak. Postojalo je fizičko sidro. Sistem je nametao disciplinu. Ako bi Sjedinjene Države štampale previše dolara, druge nacije su ih jednostavno mogle zamijeniti za zlato, iscrpljujući američke trezore i namećući fiskalnu odgovornost.

Sidro je držalo više od dvadeset pet godina, i tokom tih godina, globalna ekonomija je doživjela neviđen rast, stabilnost i široko rasprostranjen prosperitet. Ovaj aranžman je razlog zašto je priča o modernom novcu, djelimično, američka priča: dolar je bio u centru mreže, i svaka druga valuta je bila vezana za njega. Ono što se dogodilo dolaru, dogodilo se, posljedično, i svijetu.

Do kasnih 1960-ih, Sjedinjene Države su prekomjerno trošile. Vodile su Vijetnamski rat. Sukob koji je progutao zapanjujuće količine ljudi, materijala i novca, dok su istovremeno gradile državu blagostanja „Velikog društva” kod kuće. Ovo je bila klasična zamka „oružja i putera”: nacija koja pokušava voditi rat u inostranstvu i finansirati socijalne programe kod kuće, a da ne traži od svojih građana da plate ni jedno ni drugo putem poreza. Rješenje je, kao i uvijek, bilo štampanje. Sjedinjene Države su stvarale više dolara nego što su imale zlata da ih pokriju. I druge nacije su to primijetile.

Francuska je, pod predsjednikom Charlesom de Gaulleom, počela agresivno otkupljivati svoje viškove dolara za zlatne poluge, šaljući brodove preko Atlantika da sakupe metal. Druge nacije su slijedile. Zlatni trezori u Fort Knoxu počeli su se prazniti alarmantnom brzinom.

U nedjelju navečer, 15. augusta 1971. godine, predsjednik Richard Nixon pojavio se na nacionalnoj televiziji. U govoru koji je prekinuo popularnu vestern televizijsku emisiju Bonanza, namjerno odabranu da maksimizira publiku, objavio je da Sjedinjene Države „privremeno” obustavljaju konvertibilnost dolara u zlato. Ta riječ „privremeno” je možda najskuplja laž u historiji ljudskih finansija. Zlatni prozor se nikada nije ponovo otvorio. Privremena obustava postala je trajna. I tim jednim činom, cijela monetarna arhitektura globalne ekonomije je transformisana.

Te augustovske večeri, svaka valuta na Zemlji postala je fiat. Po prvi put u cijeloj ljudskoj historiji, cijeli svijet je funkcionisao na novcu koji nije imao nikakvo fizičko pokriće. Nije djelomično pokriće. Nije nesavršeno pokriće. Nema nikakvog pokrića. Novac je vrijedio onoliko koliko su vlade rekle da vrijedi, i ništa više. Ovo je preko noći promijenilo strukturu podsticaja civilizacije, na načine koji se i dalje razvijaju više od pedeset godina kasnije.

Prvo, novac je postao dug. U fiat sistemu nakon 1971. godine, novi novac se stvara kada se izda zajam. Kada banka daje zajam, ona ne posuđuje postojeće depozite, već stvara novi novac ni iz čega, novac koji postoji samo kao stavka u knjigovodstvu. Da bi bilo više novca u sistemu, moraš stvoriti više duga. Vječiti ekonomski rast, imperativ koji pokreće svu modernu politiku, zahtijeva vječito širenje duga. Ovo stvara sistem koji je strukturno ovisan o zaduživanju, sistem gdje razduživanje nije samo bolno već potencijalno katastrofalno.

Drugo, jaz između plata i produktivnosti otvorio se kao rana. Prije 1971. godine, kako su radnici postajali produktivniji zahvaljujući tehnologiji i poboljšanjima procesa, njihove plate su rasle paralelno. Dobici od produktivnosti dijeljeni su između kapitala i rada. Nakon 1971. godine, produktivnost je nastavila rasti, ali su plate stagnirale. Dobici od povećane produktivnosti su se slijevali u obezvređivanje valute. Novonastali novac nije tekao radnicima, već onima koji su posjedovali imovinu: dionice, nekretnine, finansijske instrumente. Oni najbliži štampaču novca postajali su bogatiji. Oni koji su ovisili o platama zaostajali su sve više.

Cantillonov efekat, zapažanje da oni koji su najbliži stvaranju novog novca profitiraju na račun onih koji su najudaljeniji od njega, prešao je iz teorijskog koncepta u definirajuću karakteristiku moderne ekonomije.

Mi smo djeca 1971. godine. Svaka ekonomska frustracija koju osjećamo, osjećaj da radimo više za manje, da je sistem namješten, da se srednja klasa iscrpljuje, seže do te augustovske večeri kada je posljednje sidro za stvarnost prekinuto. Volatilnost, nejednakost, očaj koji danas vidimo je zvuk eksperimenta koji dostiže svoje granice.