Ciklus propadanja

„Historija se ne ponavlja, ali se rimuje.” - Mark Twain

Često mislimo o našoj trenutnoj ekonomskoj nestabilnosti – inflaciji, spašavanjima, ogromnim planinama duga – kao o jedinstveno modernim problemima. Pretpostavljamo da je naša situacija drugačija, da su naše institucije sofisticiranije, da nam naša tehnologija daje moći koje su nedostajale prethodnim civilizacijama. Govorimo sebi da su monetarni neuspjesi u historiji bili proizvod neznanja, i da naši obrazovani, vođeni podacima, kreativi politike znaju bolje. Oni nisu drugačiji. Oni su predvidljivi, ponavljajući simptomi monetarne tehnologije koja dostiže kraj svog životnog ciklusa. Kroz geografiju i epohe, od zigurata Mesopotamije do trgovačkih podova Wall Streeta, čovječanstvo stalno upada u istu preciznu zamku. Ovo možemo nazvati Fiat petlja.

Ciklus prolazi kroz četiri različite i prepoznatljive faze, pouzdane kao godišnja doba, predvidljive kao gravitacija. Faza prva: Čvrst novac. Društvo usvaja oskudnu robu – zlato, srebro, bakar, ili čak školjke i kamenje u ranijim epohama – kao svoju monetarnu bazu. Povjerenje je visoko jer je novac teško proizvesti. Zahtijeva stvarni napor, stvarnu energiju, stvarni rad da bi nove jedinice nastale. Ekonomija cvjeta jer je mjerna jedinica stabilna. Trgovci mogu planirati, zanatlije mogu ulagati u svoj zanat, a porodice mogu štedjeti s povjerenjem. Ovo je zlatno doba, doslovno. Faza druga: Papirna potraživanja. Kako se trgovina širi i ekonomija postaje složenija, nošenje teškog metala postaje nezgodno i opasno. Čuvari, bilo da su banke, zlatari ili vlade, počinju izdavati papirne potvrde koje predstavljaju zlato pohranjeno u njihovim trezorima. Nošenje papira je lakše nego nošenje metala. Ljudi počinju trgovati papirnim potvrdama kao da su samo zlato. U početku je ovo prava inovacija u pogledu praktičnosti. Papir je u potpunosti pokriven. Svaka potvrda se može zamijeniti za fizičko zlato koje predstavlja. Sistem neko vrijeme savršeno funkcioniše. Faza treća: Obustava i ekspanzija. Ovdje iskušenje postaje neodoljivo. Čuvari – banke, vlade, čuvari trezora – shvataju da u bilo kojem trenutku samo mali dio vlasnika potvrda zapravo dolazi da zamijeni svoj papir za zlato. Većina ljudi vjeruje papiru i nikada se ne trudi. Ovo stvara priliku previše unosnu da bi se odolelo: čuvari počinju izdavati više papirnih potvrda nego što ima zlata u trezoru. Oni stvaraju novac ni iz čega. Novac koji izgleda identično legitimnim potvrdama, ali nema fizičko pokriće. Koriste ovaj fantomski novac za finansiranje ratova, javnih radova, ličnih luksuza ili za spašavanje svojih saveznika. Na kraju, neizbježno, sumnja raste. Ljudi počinju da se pitaju ima li zaista dovoljno zlata da pokrije sav papir u opticaju. Počinje navala na banku. Vlada odgovara „obustavom konvertibilnosti” i proglašava da se papir više ne može zamijeniti za zlato. Papir je sada novac po dekretu. Fiat. Faza četvrta: Kolaps. Bez sidra za fizičku stvarnost, štampanje se ubrzava. Svaka kriza se suočava s više štampanja. Svaki krug štampanja stvara uslove za sljedeću krizu. Valuta gubi vrijednost. Cijene rastu. Povjerenje isparava. Društvo se resetuje. Ponekad kroz hiperinflaciju koja preko noći briše ušteđevinu, ponekad kroz revoluciju koja ruši stari poredak, ponekad kroz iscrpljujući, decenijama dug pad koji sve ostavlja siromašnijim i očajnijim od prethodne generacije. Lekcija vrišti sa svake stranice svake ikada napisane historijske knjige, a ipak se nikada ne nauči: političko ograničenje nije ograničenje. Ako postoji vrata koja vladaru omogućavaju da štampa bogatstvo bez rada, ta vrata će biti otvorena. Ne možda. Ne bi mogla biti. Hoće biti. Pitanje nikada nije da li, već kada.

Ovaj ciklus nije ograničen na Rim. On odjekuje kroz svaku veliku civilizaciju. Kineska dinastija Song bila je pionir papirnog novca u 10. vijeku, samo da bi hiperinflacija uništila valutu u roku od nekoliko generacija. Francuska monarhija je izdala asignat tokom Revolucije – papir podržan konfiskovanim crkvenim zemljištem – i štampala ga do zaborava u roku od pet godina. Vajmarska Republika u Njemačkoj 1920-ih godina tako agresivno je obezvrijedila marku da su građani palili hrpe papirnog novca za grijanje jer je bilo jeftinije od drva za ogrjev. Zimbabve 2008., Venecuela 2010-ih, Liban 2020-ih – imena se mijenjaju, geografija se pomjera, ali ciklus je identičan. Svaka fiat valuta koja je ikada postojala ili se već urušila ili je u procesu urušavanja. Nijedna nije preživjela netaknuta. Ovo nije pesimistična interpretacija historije, to je jednostavno zapažanje činjenice. Prosječan životni vijek fiat valute je približno 35 godina. Neke traju duže, podržane vojnom moći ili statusom rezervne valute. Ali putanja je uvijek ista: ekspanzija, obezvređivanje, erozija povjerenja i konačni neuspjeh.

Postoji historijska paralela koja osvjetljava gdje stojimo. Sredinom petnaestog vijeka, štamparska mašina Johannesa Gutenberga razbila je monopol Katoličke crkve na informacije. Prije Gutenberga, znanje se kopiralo ručno u manastirima, pristup je kontrolisalo sveštenstvo, a moć institucije počivala je na jednostavnoj činjenici da većina ljudi nije mogla pročitati šta se radi u njihovo ime. Štampa je učinila informacije kopiranim, provjerljivim i distributivnim. U roku od nekoliko decenija, teze Martina Luthera kružile su Evropom, a Reformacija je prodrla kroz strukturu moći koja je stajala milenijumima. Crkva se nije urušila zato što su ljudi prestali vjerovati u Boga. Izgubila je monopol jer su ljudi konačno mogli sami čitati Bibliju i vidjeti jaz između onoga što se propovijedalo i onoga što se praktikovalo.

Bitcoin je Gutenbergova štampa novca. Centralne banke su više od jednog vijeka djelovale po istom principu kao srednjovjekovna Crkva: kontroliši knjigu, kontroliši narativ i vjeruj da većina ljudi nikada neće pogledati iza zavjese. Koliko se novca štampa? Gdje ide? Ko prvi profitira? Ova pitanja su, donedavno, bila neodgovoriva običnim građanima. Knjiga je bila zatvorena. Bitcoin je otvara. Svaka transakcija je javna. Raspored ponude je vidljiv svakome ko želi da pogleda. Pravila se ne mogu mijenjati od strane odbora. Po prvi put, jaz između onoga što monetarne vlasti kažu da rade i onoga što zapravo rade je provjerljiv od strane svake osobe na zemlji. Živimo kroz monetarnu Reformaciju, i kao i originalna, sadašnji akteri će se boriti protiv nje svim sredstvima koja su im na raspolaganju. I kao i originalna, tehnologija je već pobjegla. Ne možeš poništiti izum štamparske mašine, i ne možeš poništiti izum Bitcoina.

Trenutno živimo kroz kasne faze Treće faze, brzo se približavajući Četvrtoj fazi. Pitanje pred nama nije hoće li trenutni sistem propasti. Pitanje je šta slijedi.