Vizantijski general

„Ako učiniš skupim slanje poruke, možeš eliminisati buku.” - Satoshi Nakamoto

Prije Bitcoina, ako si želio poslati digitalni novac, trebao si banku. Razlog je jednostavan i fundamentalan: digitalne datoteke je lako kopirati. Ako ti pošaljem fotografiju e-mailom, ja i dalje imam originalnu fotografiju na svom računaru. Čin slanja stvara duplikat. Ako bi digitalni novac funkcionisao na isti način, tj. ako bih ti mogao poslati digitalni dolar zadržavajući kopiju tog istog dolara, cijeli sistem bi bio bezvrijedan. Ovo je Problem dvostruke potrošnje, i decenijama se smatrao nerješivim bez pouzdanog posrednika. Tradicionalno rješenje je bilo da se imenuje centralni arbitar, banka, procesor plaćanja, klirinška kuća, da održava definitivnu knjigu i spriječi bilo koga da dvaput potroši istu jedinicu vrijednosti. Vjerovali smo tim posrednicima da će biti pošteni, kompetentni i da će služiti našim interesima. Ali ovaj pristup je ponovo uveo tačno onu ranjivost o kojoj smo raspravljali u Prvom dijelu: stavio je kontrolu nad knjigom u ruke centralne vlasti. I kao što historija bez izuzetka pokazuje, svaka centralna vlast sa moći da uređuje knjigu će na kraju zloupotrijebiti tu moć. Sveti gral digitalnog novca bio je riješiti Problem dvostruke potrošnje bez centralnog arbitra. Stvoriti sistem gdje se stranci mogu složiti o istinitosti knjige bez povjerenja u bilo koju pojedinačnu stranu da je održava. Decenijama su se najbolji umovi u kompjuterskoj nauci i kriptografiji borili sa ovim izazovom. Mnogi su vjerovali da je to matematički nemoguće.

U kompjuterskoj nauci, izazov postizanja dogovora među distribuiranim stranama u prisustvu nepouzdanih ili zlonamjernih aktera formalizovan je kao Problem vizantijskih generala. Metafora je živopisna: zamisli utvrđeni grad okružen sa deset armija, svaka pod komandom Generala. Da bi zauzele grad, armije moraju napasti u tačno isto vrijeme. Ako napadnu u različito vrijeme, bit će poklane. Generali mogu komunicirati samo slanjem glasnika preko bojnog polja. Problem je povjerenje. Glasnici mogu biti presretnuti. Poruke mogu biti falsifikovane. A neki od samih Generala mogu biti izdajnici, namjerno šaljući lažne naredbe da sabotiraju napad. Kako postići konsenzus, potpuni pouzdani dogovor, u sistemu gdje ne možeš znati ko je pouzdan? Decenijama je matematički konsenzus bio: ne možeš. Ne sa sigurnošću. Ne bez pouzdanog centralnog koordinatora.

U oktobru 2008. godine, u dubinama najgore finansijske krize od Velike depresije, anonimna osoba ili grupa koja je djelovala pod pseudonimom Satoshi Nakamoto objavila je bijelu knjigu od devet stranica pod naslovom „Bitcoin: Peer-to-Peer sistem elektronskog novca.” Na tih devet stranica, Nakamoto je predstavio rješenje za Problem vizantijskih generala koje je izmicalo kompjuterskim naučnicima decenijama. Uvid je bio dubok u svojoj eleganciji: ako učiniš skupim slanje poruke, možeš eliminisati šum. Ako predlaganje verzije istine zahtijeva trošenje stvarne energije, energije koja košta stvarni novac, onda se ekonomski podsticaji usklađuju u korist poštenja. U Bitcoinu, „Generali” su računari distribuirani širom svijeta, a „Naredba za napad” je blok transakcija. Da bi predložio sljedeći blok, da bi potvrdio verziju istine o tome koje su transakcije važeće, računar mora riješiti brutalno tešku matematičku zagonetku. Ova zagonetka nema prečicu; može se riješiti samo grubom silom računanja, što zahtijeva ogromne količine električne energije. Ovaj proces, poznat kao rudarenje, pretvara fizičku energiju u digitalnu istinu. Ako izdajnik želi lagati mreži, prepisati historiju transakcija, kreirati novčiće koji ne postoje, potrošiti isti bitcoin dvaput, mora riješiti zagonetku brže od svakog drugog računara na mreži zajedno. Mora nadmašiti poštene učesnike u čistom takmičenju u potrošnji energije. Za mrežu koja sada troši više električne energije nego mnoge države, ovo je ekonomska nemogućnost.

Povezujući sigurnost mreže s fizičkom potrošnjom energije, Nakamoto je dokazao nešto što su mnogi smatrali nemogućim: možemo imati istinu bez vladara. Možemo postići konsenzus među milionima stranaca bez povjerenja u ijednog od njih. Možemo održavati zajedničku knjigu koju niko ne kontroliše, koju svako može provjeriti, i koja je osigurana ne autoritetom institucija, već nepromjenjivim zakonima termodinamike. Trećeg januara 2009. godine, Nakamoto je izrudario prvi blok Bitcoin blockchaina: Genesis blok. U njegove podatke je bila ugrađena naslovnica novina: „The Times 03/Jan/2009 Kancelar na rubu drugog spašavanja banaka.” Ovo je bila izjava svrhe. Bitcoin je rođen kao miran protest protiv samog sistema koji ova knjiga opisuje: finansijskog poretka izgrađenog na povjerenju koje se neprestano izdaje.